- Najte se bojati, hodite vum!
I njih dvojica polako i plaho izađu na svjetlo. Pujto je vrtio svoje ogromno stopalo i gledao u blato, a Hešto je bezuspješno pokušavao stajati na dvije noge i poravnavao rukave velikoga kaputa.
- Fala – reče Pujto pomalo žalosno, fala ka si nas pozvo, mi nemremo vum kmice ako nas nešči ne pozove.
Itekako sam dobro zapamtio što mi je rekao.
(Kristian Novak, Črna mati zemla)
Kada u knjizi dođete do ovoga dijela, ili je barem tako meni bilo, obraduje vas činjenica da si je Matija Dolenčec, dječak koji je iznenada i prerano (jer uvijek je prerano!) ostao bez oca, napokon pronašao prijatelje, Heštoa i Pujtoa. U predstavi… Kada na pozornicu izađe Pjer Meničanin kao Hešto (u redu, i Milica Manojlović kao Pujto, iako je, unatoč njenoj izvrsnosti, kraj Pjerove glumačke veličine teško ostaviti snažniji dojam na gledatelja!) – odmah vam je jasno što se događa. Odmah znate koliko je važna činjenica da ih je Matija pozvao iz „kmice“ i istoga vas trena počne biti strah za njegovu egzistenciju.
Moja su majka i sestra predstavu gledale bez pročitane knjige; prijatelju sam je trčala nositi niz ulicu grada Vukovara da je pročita u pauzi između posla i posla i do predstave; možda ćete biti manje kritični ako knjigu niste pročitali. Ono što je svakako izvrsna redateljska intervencija jest kraćenje ljubavnog okvira priče i prelazak na samu srž problema – Matijin problem s dijeljenjem intime sa svojom djevojkom Dinom (Mia Biondić to je uglavnom dobro odglumila). Matija (zaista ga je izvrsno utjelovio Adrian Pezdirc) se, zapravo, ne sjeća svoje prošlosti – zaboravio ju je, a izvrsnom podjelom pozornice lako ćete pratiti što se to u prošlosti dogodilo da je ostavilo takvu traumu na sadašnjeg Matiju.
Urša Raukar možda je najuspješniji ženski lik ove predstave: fantastično je odglumila Matijinu baku; zbog nje zavolite Matiju, ona vam pruža utjehu da će se stvari popraviti…ali samo do fatalnog trenutka predstave kada shvatite da – ništa neće biti dobro. Majka (Doris Šarić Kukuljica) neće znati kako djeci biti i otac i majka nakon muževe smrti; sestra Iva (Nataša Dorčić kojoj ponovno valja pohvaliti nevjerojatne transforamcije) neće se znati pobrinuti i za sebe i za mlađeg brata – ništa, ništa neće biti dobro.
„Što je naše najveće bogatstvo?“ – svakoga dana drugarica pita svoje učenike, na što oni odgovaraju: „Drugarstvo!“, a onda im ona (uvijek izvrsna Suzana Nikolić) kaže: „A sada malo crtajte druga Tita!“ Unatoč mučnom osjećaju pri prisjećanju na ovakvo ispiranje mozgova, možda još mučnije djeluje trenutak kada dolazi do promjene vlasti pa ti isti, koji su pozivali na drugarstvo, sada mašu hrvatskom zastavom, razlijevaju svoju mržnju prema Srbima, pozivaju se na svoju katoličku tradiciju još od Zrinskih (i spremno na repliku: „Ali Zrinski su bili protestanti…“, odgovaraju: „Bitno da nisu bili pravoslavci kao Srbi!“) i dijele udrugama jeftino, onečišćeno gnojivo koje će uzrokovati depresiju i tolika samoubojstva.
Franjo (fantastičan Dado Ćosić!), Matijin najbolji prijatelj čija će vas životna sudbina, od neprihvaćanja društva preko roditelja alkoholičara do strašnog pedofilskog trenutka, zasigurno rasplakati, tako će, prije negoli podijeli tajnu s Matijom, tražiti da se zakune na pionire, a kada ga ovaj upozorava da pioniri više ne postoje, spremno reći: „Onda se zakuni na Tuđmana!“. Ponovljivost povijesti, naglašavanje činjenice da mali ljudi nikada neće moći odigrati velike uloge u njenoj predstavi, sigurno je najjača komponenta ovog ZKM-ova komada pod redateljskom palicom Dore Ruždjak Podolski.
Nisam pročitala ni jednu kritiku o predstavi prije odlaska, a ni prije pisanja ove kritike. Rekli su mi da su pojedini kritičari zamjerili duljinu predstave (2 sata i 40 minuta). Unatoč tome što sam, valjda zbog profesije, baždarena da se na malošto mogu koncentrirati duže od 45 minuta, mogu reći da ne postoji ni jedan detalj koji bih izbacila i ni jedna minuta koju bih odrezala. Jedina zamjerka koju imam jest što najsnažniji detalj iz knjige – Matijino „spremanje“ bijesa, za koji je mislio da ubija njegove bližnje, u kutiju, te njeno zakopavanje u „črnu mati zemlu“ – nije prikazan u predstavi. I možda izostanak fantastične rečenice iz knjige, koju Matija izgovara Dini kada ga ova pita što sada, bi li mu trebala oprostiti i ponovno biti s njime kada joj je napokon sve ispričao: „Ne. Sada ću te zaboraviti – jer zaboravljene se stvari uvijek vraćaju.“
Očito je već sada da je Novak fenomen hrvatske književnosti kakav dugo nismo imali; očito je da će se o njegovim knjigama još dugo pisati, da će se predstave još dugo gledati i da će ga malokoja nagrada mimoići. Ako niste, krajnji je trenutak da uzmete njegove knjige u ruke, da prošećete do kazališta i odgledate predstave te tako postanete makar malim dijelom ovoga razdoblja povijesti književnosti.
Hvala Kristianu Novaku na neponovljiva tri sata života – zapravo, nešto malo više, ali dok sam čitala knjigu – nisam gledala na sat!
(H.B.)
