„Tako možeš i ti. Teže je tebi nego nekome od njihovih, ali možeš. Ti potraži čisto mjesto, učini ga svojim i tamo gradi. I zapamti – uvijek može drukčije, ali je teško.“
Ako je nešto popularno, onda to treba konzumirati. Takvo se nešto događa s Novakovim djelima: svi pišu i govore o njima pa ih valja čitati. Slično je i s predstavom: igra u HNK-u pa će njegov prag sada prekoračiti i oni koji u kazalište idu samo ako će ih tamo netko fotografirati pa će se moći pohvaliti da su bili na toj i toj pretpremijeri. Ovih se dana, kada igra „Ciganin, ali najljepši“, predstava nastala prema istoimenom romanu Kristiana Novaka, mogu vidjeti rijeke ljudi koje se slijevaju u HNK (a nisu nošene samo vodama nastalim otapanjem snijega na loše uređenim hrvatskim cestama). Nošene su činjenicom da se tamo događa nešto popularno pa nije važno jesmo li romane čitali ili bar gledali predstavu nastalu prema prvom romanu, „Črnu mati zemlu“, jer je igrala, ipak, u manje prestižnoj kazališnoj kući.
Sve to ne može pokvariti dojam koji će na vas ostaviti ova predstava. Oni koji su knjigu čitali, možda će, poput mene, proplakati već prvi put kada Milenu i Sandija vide zajedno. Izvrsna Nina Violić zaista je nenadmašno utjelovila raspuštenicu Milenu, ženu koja, već nakon prvog razgovora s Ciganinom Sandijem, uzdahne: „Milena, pa ti ćeš se j*** s Ciganinom!“ Zahvaljujući odličnoj glumi Filipa Vidovića, taj vam Ciganin začas priraste srcu.
Duhovita, tužna, dirljiva, potiče na razmišljanje i nad vlastitim životnim izborima – ova predstava mnoge će, makar na trenutak, potaknuti da vjeruju u ono što kaže Milenin brat: „Razmiš me, saki se more rodit kak Cigan. I jo i tij i tij i tij. Nišči si je nej krijv ka je rođeni kak Cigan. Bitno je ka si človik na mesti.“ A Sandi je bio i više nego „človik na mesti“ jer u njegovom srcu nije bilo mjesta predrasudama ni mržnji prema onima drugačijima od sebe. Nakon prvog rođendana „kod bijelih“, Sandi naivno govori ocu Đaniju: „Oprosti, Đani, ali baš sam bio sretan. Ne razbijaju si glave! Ne kradu! Kada živiš tako kao oni, u miru, sve te nevolje nekako zaobilaze. A tu kod nas se svi svađaju, tuku, idu ljudi iz duga u dug, stalno nekako prema dnu.“ Njegovu naivnost pokušala je ublažiti majka Albina: „Začepi! Kradu i oni. Samo ih manje to radi. Ne moraju, žive dobro. A kad ukradu, onda puno. A ovi naši puno puta pa po malo. Pa se čini da kradu samo naši.“ Zato što je dobar, Sandiju je ponešto duže trebalo da shvati koliko istine ima u Albininim riječima i koliko je zla „v pukotinaj“.
Mnogi će od nas, poput Japice, kojeg je fantastično utjelovio Franjo Kuhar, svoje mišljenje „Goni se, prekprokleti Cigan! Smetje smrdivo lopovsko! Gnoj i govno – to si ti! Mrš!“ barem malo revidirati. Mnogi će se od nas možda naučiti boriti protiv nesretne sudbine o kojoj govori Jopica: „To si ne ti. To je nutri v tebi se puno tunelof v kojima živijo čopleki. Čovječuljki ovak mali, pa si sam nemirna jer oni delajo bedastoče.“ Ali što s ostalima?
Iako je ljudima s ADHD-om malo teže odsjediti tri sata u kazalištu, i iako bi se drugi dio vrlo lako mogao skratiti bez velike štete za predstavu, cijeli tim koji je na njoj radio – napravio je dobar posao. Od glumaca gotovo da nitko ne odskače kvalitetom glume (što je za HNK-ove predstave zbilja endemska pojavnost!). Osobito valja istaknuti Anu Begić, Faniku, Mileninu prijateljicu frizerku, iz koje također isijavaju dobrota i toplina ljudskosti. Ona vjeruje u ono dobro u ljudima: „Boš vidla. Jeden den bodo ga samo počeli pozdravlati z „Vroče denes“ i pomalen bo to krenulo.“, u ono isto što je Đani odgojem usadio Sandiju: „Tako možeš i ti. Teže je tebi nego nekome od njihovih, ali možeš. Ti potraži čisto mjesto, učini ga svojim i tamo gradi. I zapamti – uvijek može drukčije, ali je teško.“
Na prvu sam pomislila da zamjeram što u predstavi nema cijelog paragrafa iz knjige koji govori o zloj riječi „ali“: „Nije mene ubola ni riječ „Ciganin“ ni riječ „najlepši“. Ova između, ova prokleta, „ali“. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika.“ Ipak, nakon slijeganja dojmova, shvatila sam da je ono u cijeloj predstavi: svaki put kada nešto krene na bolje, iskoči taj „ALI“; „ali“ koji prekida, koji retardira razvijanje emocija i sreće, „ali“ koji se nameće čak i kada sve drugo odustane od borbe protiv dobra.
I ta pjesma Ljube Aličića učini da se i najokorjeliji preziratelji cajki slože s Milenom: „(…) ali ima nešto toplo i poznato u njima, neko jezivo dno. Bude ti drago što ga je još netko osim tebe vidio pa pjeva o tome.“ Kada je zatreštala iz svih zvučnika, moj je prijatelj šapnuo: „Ajd, da smo i to doživjeli u nacionalnom kazalištu!“ E tako se bori s predrasudama.