Iako je od zajedničkog koncerta Svemirka i Donkey Hota prošlo više od tjedan dana, naši dojmovi još se nisu slegli. Moglo bi se reći da smo još uvijek u južnom transu. U rasprodanom Vintage Industrial Baru imali smo priliku čuti mlade i perspektivne glazbenike. Atmosfera je, mogli bismo reći, bila zagrijana (khm).
U nešto više od sat vremena energičnog nastupa, Donkey Hot pružio nam je spektakl i pripremio nas za Svemirka. Na pozornicu su utrčali uz njihov hit J**** Donkey Hot i sjajnom interakcijom s publikom te napravili opći delirij. Kada je na red stigla Teretana, došlo je i do promocije zdravih navika te su svi u publici vježbali. Na kraju, najpoznatija pjesma, Mama care, izazvala je ipak najglasnije usklike iz publike. Nakon izmjene zanesenih pogleda pozdravili smo se s Donkey Hotom do idućeg koncerta kada ćemo se sigurno ponovno sresti u prvome redu. Dok je publika još bila pod dojmom viđenog, Svemirko je nonšalantno ušetao na pozornicu kako bi pripremio opremu za nastup. U tome su bili jako brzi, samo 10-ak minuta nakon Vilijeva showa, čuli smo prve taktove pjesme Miris grada. Svemirko je uletio bos u krznenom kombinezonu i sunčanim naočalama, a publika je već nakon prve pjesme skandirala: „skini se”. Za početak je skinuo samo naočale koje, kako kaže, u zatvorenom prostoru nose samo „šupci i slijepci“. Na nastupu je najavio i novi materijal, daleku i misterioznu Kaliforniju, nakon koje je su nastavili sa svojim proslavljenim pjesmama poput Dizajnerice Laure ili Zauvijek zen. Svemirko je ipak na kraju skinuo svoj kombinezon do bokova i za kraj odsvirao Slučajnu cestu kako bi publika mirno otišla spavati.
Ususret samom koncertu, imali smo i priliku intervjuirati zvijezde večeri, Vilija i Doris iz Donkey Hota, te razgovarati s Markom iz Svemirka. Intervjue Vam donosimo u nastavku.
Intervju sa Svemirkom
Kako bi se ti predstavio našim čitateljima ili slušateljima?
Ja sam Marko, sviram u bendu Svemirko i radim muziku pod tim imenom. Imam 32 godine i dolazim iz Đakova.
Kako bi opisao svoju glazbu nekome tko te možda ne sluša?
Pa opisao bih svoju glazbu kao nekakav retro-synth-pop, neku vrstu nostalgične muzike kroz neki, ajmo reći, moderan pristup.
Što te inspirira?
Ne znam, valjda svi bendovi koje sam slušao od srednje škole pa do sad, ono post punk, new wave i tako to.
Koji ti je najdraži bend?
Uff, to mi je sad teško reći, ne znam stvarno…
Na Spotifyju piše da si ti emo-macho band, što to točno znači?
Ma emo-macho, to je bila neka naša zezancija dok smo još svirali u onoj prvoj postavi, to je kao neka fora bila na to da je to muzika za neke ljude koji se u jednom trenutku ono u kafani mogu potući ili zaplakati, tako je neka fora bila. To je bila čisto neka žanrovska odrednica, interna fora.
Kojom pjesmom si najviše zadovoljan?
Hmm, pa možda Zauvijek zen, to je možda najbolja stvar koju sam napravio. To je nastalo iz dvije stvari, koje sam slučajno spajao, dva projekta u jedanom i samo je ostalo i zapravo se slučajno dogodilo.
Jesu li onda bolje pjesme koje slučajno nastanu ili koje baš namjerno radiš?
Svaka slučajno nastane, to je više stvar trenutka nego bilo čega drugog jer ne možeš doći i sjesti i reći: „Evo sad ću napraviti dobru stvar!“ To se jednostavno dogodi ili ne dogodi, većinu vremena se ne dogodi.
Da, eto mi smo generalno antitalenti za rimu i sve to pa nas zanima kako to sve nastaje?
Za rimu? Za rimu nisam ni ja baš… To ti je jedna od rijetkih vrsta posla, kao i svaka druga umjetnost, gdje jednostavno ovisiš o nekom kreativnom trenutku i gdje nije kao kopanje ili uređivanje vrta da znaš što radiš pa završiš za nekih pola sata, nego je baš onako apstraktan proces.
U jednom prijašnjem intervjuu rekao si da glazbenikov život mora biti patnja te kako je ona vitalna za stvaralaštvo nekog umjetnika. Koju bi pjesmu naveo kao produkt te patnje?
Zapravo sve su te moje pjesme ljubavno-partnerske, ali to je u stvari sve nekako poluironično, nije da su pjesme utkane u neka moja osobna iskustva, već je to više onako „pro forme“, što bi bilo da se ja sad nalazim u takvoj situaciji. Možda Dizajnerica Laura, ne znam.
Gdje snimaš svoj materijal, već si prije istaknuo da je u Zagrebu teško naći neki studio?
Jedno vrijeme smo mi imali studio u Green Goldu, tamo sam napravio Skalameriju i tamo je otprilike bio 3-4 godine studio i prostor za probe, ovo ostalo sam radio od doma, ono na kompu u sobi u Đakovu i Zagrebu, ovisi gdje sam bio, kako-kad. Sad sam svu opremu premjestio u Đakovo i tamo imam kompletan studio sastavljen na malo boljoj razini i sad sve što budem radio ću tamo raditi.
Kada stigneš stvarati novu glazbu?
Generalno stvaram u studiju, imam svoj neki proces, ideje mi mogu pasti bilo kad, ali najbolje to bude kada sjednem i ono treba to par dana, znaš, sad nisam u studiju u Đakovu pa kad dođem će mi opet trebati 2-3 dana da uđem u radnu shemu i onda počnu dolaziti prave ideje i to je neki period koji traje dva, tri, četiri, pet dana intenzivnog, svakodnevnog rada i onda mi opet treba malo odmora, a onda opet krenem raditi. Zato je to i tako apstraktan proces, ne možeš ostvariti neke ciljeve ili tako nešto, već kako koji dan.
Baviš li se još nečime osim glazbom?
Ne, ne. Nemam nikakav posao, nego samo sviram već od 2018. i mislim da je to neophodno jer ako želiš nešto napraviti s muzikom ili s bilo čime, moraš ući u to 100 %. Ako imaš neku zaštitnu mrežu, nije ti nužno da napraviš album jer možeš raditi. Po meni, moraš se stopostotno baciti u to.
Čime bi se bavio da se ne baviš glazbom?
Nemam pojma, ne znam, ničime. Otkad sam imao 12 godina samo razmišljam kako ću se time baviti, tako da nisam razvijao nikakve posebne druge vještine.
Koji ti je najdraži instrument koji sviraš?
Ja sviram zapravo samo gitaru, koliko-toliko, ovo ostalo ne znam baš svirati, nisam baš neki dobar instrumentalist, meni je zapravo najdraže sjesti i raditi pjesme, a sad da ne znam svirati ništa, vjerojatno bih onda lupao dasku o dasku, nešto bih smislio.
Jesi li u glazbi samouk ili školovan?
Samouk, samouk.
Kako to da na streaming platforme nisi objavio Zbogom Proleteri, Noćne pokrete i Petit s mlijekom?
Pa nemam pojma iskreno. Možda zato što su Zbogom Proleteri i Noćni pokreti izašli još 2015. samo na YouTube kanalu i tada još Spotify uopće nije bio ni u svijetu nešto posebno jak. U jednom trenutku sam ja imao laptop koji je izgorio, odnosno tvrdi disk mu se pokvario i nisam ništa uspio izvući s njega. Valjda su se ti originalni audiozapisi od tih stvari izgubili i onda mi je bilo glupo da kopiramo sa YouTubea i sad lijepimo na Spotify i tako dalje. Ali planiram snimiti sve stvari opet, kao neki remaster, odnosno sve ću snimiti ponovno i to ću objaviti kao neko kompletno best-of izdanje ili tako nešto. Imam problem s tim starim stvarima što stvarno produkcija na njima nije dobra, odnosno na 90 % stvari nije dobra, tako da bih htio i to u jednom trenutku napravit ponovno. Samo – uvijek je teško s takvim stvarima da ih ne napraviš još gore nego što je bilo, moram napraviti tako da ostane karakter kakav je i bio, ali da zvuči bolje.
Zadnji dan na obali, to je isto pjesma koja se baš ne može lako naći na nekom službenom izvoru, kako se to dogodilo?
Pa Zadnji dan na obali u stvari nikada nije službeno izašla od nas, nego je izašla na kompilaciji od nekakvog njemačkog labela i imali su nekakvu kompilaciju „Eastern Europe“ bendovi i pitali su nas imamo li neku stvar za tu kompilaciju i ja sam im dao tu stvar. Zato vjerojatno ni nema na Spotifyju.
U kakvim ste odnosima sa Donkey Hotom, znate li se od prije?
Ne znamo se od prije, evo sad smo se prvi put upoznali, vidjet ćemo. Čine mi se simpatičnima, ok su mi. Čuo sam par stvari, nije to nešto što inače slušam, ali danas ću u stvari imati prvu priliku da ih poslušam.
Intervju sa Donkey Hotom
Za početak nas zanima bavite li se još nečim osim glazbom?
Bavimo se, uglavnom svi radimo, neki više, neki manje. (*Vili manje)
Vili, što ti radiš?
Vili: Ja se bavim glazbom.
A ti, Doris?
Ja radim na televiziji, bavim se slikom, glazbom, svašta nešto.
Imate li neke hobije?
Vili: Fobije?
Hobije, ali može i fobije.
Vili: Od visine, od štakora, sanjam kako mi jedu mozak. Imam fobiju od straha. Imam fobiju od intervjua i ljudi koji me snimaju, aahh! Sljedeće pitanje…
Kako ste došli do ideje za ime, jako je kreativno.
Vili: Ja sam jednom davno, kad sam bio u školi, zapisao knjigu Don Quijote kao Donkey Hot i onda sam vidio da to nije loše ime za bend, nisam imao bolje ime.
Jesi li pročitao tu knjigu?
Ne.
Dobro, nismo ni mi. Onda znamo isto.
Svi smo pročitali samo kratki sadržaj i onda kao Don Quijote, Sancho Panza, vjetrenjače, ko da sam čitao.
Kako ste se upoznali? Znate li se od djetinjstva ili ste se okupili kasnije?
Doris: Mene je skupio klavijaturist, njega znam od prije. S autom me pokupio… Tražili su basista i ja sam se javila.
Vili: I bila je najbolja, i bila je jedina.
I dalje je najbolja.
Vili: Najbolji su oni koji dođu. Hvala kaj si došla! *šmrc*
Gdje imate probe i koliko često?
U Glazbenoj kući na Velesajmu, 2-3 puta tjedno, za vikende sigurno, a ovo ostalo radimo.
Planirate li se trajno baviti glazbom?
Doris: To je neki konačni cilj.
Vili: Ja se nadam da ću se moći i dalje nesmetano baviti glazbom, glumom i IT-jem.
Glumiš li već negdje?
Možda ću glumiti u jednoj seriji koja će doći, ne smijem vam još ništa reći, morate pratit foršpane za serije.
Drama, kriminalistička, horor? Sa štakorima koji ti jedu mozak?
Horor serija.
Imaš li glavnu ulogu?
Nisu toliko hrabri u produkciji.
Je li duga kosa kod dečkiju furka benda ili osobni stil?
Vili: Kaj misliš da nemamo za šišanje? Kaj ja znam…
Doris: Ovo je najbolji intervju u regionu.
Vili: Malo me sram pa ću stavit naočale (i nas je bilo). Pa ne znam, ja oduvijek imam ovu frizuru, otkad znam za sebe, kad se ošišam malo kraće onda si glupo izgledam.
Koja vam je najdraža pjesma koju ste napisali?
Doris: Ja mislim da mi je Teretana najzabavnija za svirat. Nekako mi je najjača.
Vili: Ja mislim da je najbolja pjesma koju trenutno imamo Mama care jer je o mojoj mami, a ja svoju mamu jako volim.
Je li onda istina da ti mama daje pare?
To je jedini dio koji nije istinit.
U pjesmi Srce joj je ledeno, spominješ curu koji ti nije htjela dati broj. Postoji li neka mala koja ti nije htjela dati broj?
Da samo jedna, postoji, ali likovi iz pjesme su fiktivni i nikada se nije dogodilo to što je u toj pjesmi otpjevano.
Tko piše pjesme?
Vili: Ove pjesme koje imamo na albumu sam većinski ja napisao, tekstove. Tekstovi su više-manje moji. Generalne kosture pjesama je bend nadopunio svojim osobnim dodacima. Svatko da neki svoj doprinos. Na novim pjesmama na kojima radimo sad za budući album, uključeni su i ostali članovi benda u cijeli proces. Ovaj put neće biti samo moji tekstovi tako da će biti, vjerojatno, puno bolje.
Gdje nalazite ideje za spotove? Posebno nas zanima odakle ideja s wc-školjkama za spot Mama, s razlogom se brineš?
To je zapravo omaž. Termiti su davno izašli na pozornicu sa školjkom na glavi i to je onda bio hit. Bilo nam je super kad smo vidjeli kako pjevač izvodi pjesmu sa školjkom na glavi jer i mi imamo album Mama. Imali smo zadatak obraditi jednu pjesmu od Termita jer ide reizdanje njihovog albuma i kad smo našli Mama, s razlogom se brineš, znali smo da ćemo to skinuti. Frane Pamić je najzaslužniji za spotove, za Mama care i za Srce joj je ledeno također. Frane Pamić naš je najbolji režiser za rock, da njega nema, imali bismo samo audiosnimke. Njegov rad i naša estetika se odlično poklapaju i doživljavamo ga kao člana benda i postao je dio našeg vizualnog identiteta.
Koja je najluđa stvar koja vam se dogodila na koncertu?
Vili: Sad ću vam ispričati najluđu stvar. Znači, u bendu imamo gitarista koji se zove Mihovil Burek. Naime, Mihovil Burek je jednom prilikom svirao s bendom Donkey Hot u Kninu u klubu A3. Ta večer je bila odlična, malo su svi popili i pojeli i kada smo išli spavati u kuću našeg bubnjara, svi smo zaspali u miru. Ja sam spavao i u jednom trenutku, u polusnu sam se probudio i pogledao u svoje noge, u dno kreveta, a Mihovil je ušao u sobu, okrznuo me pogledom, stao je u dno kreveta, tamo gdje su bile moje noge i počeo je piškiti. Ja sam u polusnu mislio da on u tom trenutku piški u neku bočicu i legao sam se dalje spavat. Dva sata kasnije sam se probudio, pipnuo se po nogici i shvatio da nisam sanjao pa sam se otišao malo otuširati. To je sigurno bilo nešto najljepše što se dogodilo, odonda smo si puno bolji prijatelji, sad imam njegov DNA.
Koja je najbolja stvar koju su fanovi učinili za vas?
Ima jedna lijepa stvar koju je mala Tia nama naslikala. Tia nam je poklonila sliku magarca s posvetom, porukom podrške bendu, što je bilo mrak. Pozdrav Tiji! Bilo je stvarno dosta poklona, ali ovaj najviše pamtimo jer je bio među prvima. Trebali bismo nabrojat sve ljude koji su nam nešto poklonili, ali nemamo vremena. Hvala svima, nama to jako puno znači. Keep it coming!
(Odgovor su promijenili ubrzo nakon intervjua kada smo izvukli svog asa iz rukava i poklonili im čupavce. Na iduću svirku ih zasigurno nosimo ponovno.)
Planirate li neki svoj merch?
Imali smo merch, prodavali smo cekere za plac na kojima piše Mama care da mama može ponosno biti car. Imamo zadovoljne kupce. Trenutno se nismo stigli baviti proizvodnjom jer iziskuje trud, vrijeme, novac. Sigurno će biti neki merch, ali možda ne tako skoro. Možete neke prednarudžbe napisati.
Evo, mi ćemo kupiti, zapišite nas.
Aww, piši 2. Moramo češće radit intervjue, bit će to i 200.
Za kraj, zahvaljujemo svima koji su nam osigurali dan za pamćenje, bilo nam je sjajno. Lei, koja nas je uvela u zapozorje, cijeloj ekipi iz Donkey Hota i Svemirka zahvaljujemo na druženju, razgovoru, autogramima, gostoprimstvu, a najviše na najboljoj svirci. Vratite se još jedanput, a mi ćemo vas opet čekati u prvome redu!
Intervjue vodili: Mia Pavić i Dorian Vrančić
