U knjizi Točna boja neba sakupljeni su tekstovi što ih je autor, hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa Igor Rudan objavljivao tijekom protekloga desetljeća u hrvatskim medijima, počevši od onih koje je kao sasvim mladi liječnik pisao za strukovna glasila pa do intervjua što ih je, po izboru u Kraljevsko društvo u Edinburghu 2016. godine, dao vodećim hrvatskim tiskovinama.
Iako je znanstvena zajednica bila upoznata s radom profesora Rudana i pomno ga pratila i prije njegova izbora u Kraljevsko društvo, tek po primitku u taj najviši znanstveni red, Igor Rudan ušao je u središte pozornosti šire javnosti.
Točnom bojom neba objedinjena zbirka tekstova namijenjena je prije svega mladim čitateljima koji se spremaju donijeti prve važne i samostalne odluke. Takvi će čitatelji pažljivim iščitavanjem doći do zaključka da su za svaki uspjeh potrebni upornost i strpljivost, kao i nepokolebljiva vjera – u vlastite sposobnosti kao i u ciljeve s čijim se ispunjenjem svakodnevno suočavaju. Na svome će životnom putu svakodnevno morati donijeti mnoge, pa i neizrecivo važne odluke pri čemu će im to povjerenje, u ono što rade kao i u sebe same, biti od najveće važnosti.
Slijedeći svoj interes za nepoznatim još od najranije mladosti, u svojemu sam djelovanju obišao svijet veći broj puta, te bio svjedokom vrlo velikoga broja ljudskih sudbina. Time mi je postalo jasnije koliko je ljudski život čudesna i sasvim nevjerojatna pojava u prirodi, ali i koliko je stoga paradoksalna njegova naizgledna besmislenost, prolaznost i ograničenost. Stotine pročitanih knjiga kojima se hranim još od najranije mladosti s nadom u bolje razumijevanje svijeta, a poglavito ljudi oko sebe i njihovih ideja i namjera, uspjele su mi samo dočarati nepostojanost svega što nazivamo ljudskim znanjem, nepreglednost onoga što nam ostaje nepoznato, kao i zastrašujuću ograničenost ljudskoga uma i osjetila u razumijevanju svijeta u kojemu smo se zatekli. No, umjesto obeshrabrujućega učinka, te su spoznaje u meni pobudile još veću znatiželju. Što sam dalje napredovao na svojemu putu, to sam više gubio interes za sve što je ljudima već bilo poznato. Samo ono nepoznato ostajalo bi zanimljivo i čisto, kao jedino sigurno utočište neokaljano nečasnim ljudskim djelovanjem. Svoj život sam, stoga, posvetio u najvećoj mjeri traženju i razumijevanju nepoznatoga i povećavanju našega kolektivnog znanja o sebi samima i o svijetu u kojem živimo, te dijeljenju tih spoznaja s drugima.
Izvadak iz Predgovora
