Samo kosa tvoja još je bila živa, pa mi reče – Miruj, u smrti se sniva…

Dragi naši,

napustila nas je naša draga Daniela, naša profesorica, naša kolegica, naša prijateljica…

Bila je vedrina naše škole, najzvonkiji smijeh zbornice… Svojom je toplinom uvijek grijala svoje učenike, a nas profesore hranila i podizala svojim optimizmom. Bila je hrabra, zvali smo ju lavicom, ali jučer je izgubila svoju najtežu bitku.

Bilo je nešto lijepo pa prošlo
– Il tek je sanja to bila –
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve no izreći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čežnje, što sine
Katkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Draga naša, uvijek ćeš nam nedostajati… Tražit ćemo te po školskim hodnicima, ali nećemo te naći… Naći ćemo te u svojim srcima, u sjećanjima, uspomenama…