Male ruke, velika mašta – pogledajte što smo sve isheklali!
Kako je sve počelo
Od siječnja do travnja naš mali, ali uporan tim okupljao se nakon nastave – ponekad u sunčanoj, ponekad u kišnoj knjižnici – kako bismo zajedno raspetljavali klupka ideja. Dok su Tonka i Paula (4. D) strpljivo pokazivale kako pravilno držati kukicu, tumačile razliku između lanca i niza te spašavale svaku „odbjeglu“ petlju, mi smo krišom pretvarali knižnicu u pravu tvornicu boja i radionicu priče. Svaku radionicu započeli bismo malim „kavom i kolačić“ uvodom, jer heklanje ide brže kad je atmosfera slatka. U tren oka nakupilo se deset susreta (ili možda više – tko će znati kad su nam brojevi bili rezervirani za uzorke, ne datume). Naše ruke su se s vremenom kretale sve sigurnije, pretvarajući običnu vunu u šarene figure, a svaka nova petlja bila je mala pobjeda zajedništva i mašte.
Proljetna menadžerija
Edelmayerove tikvice bile su naši prvi modeli – i odmah smo shvatili da kemija ni u kukičanju nije nimalo jednostavna. Savladali smo slip stitch i single crochet, a zatim su se u školskoj knjižnici razletjele pčelice. Posebnu čar radionici dale su nam drage profesorice u mirovini, prof. Maca Husain i prof. Irena Ognjenović, koje nisu mogle odoljeti zujavu šarmu naših vunica.
Nakon pčela stigli su pilići, zečići i ovčice – priznajemo, ovce su nas poprilično namučile… ali svaka je petlja vrijedila truda!
Rezultat?
Više desetaka šarenih, proljetno-uskrsnih zapetljanaca krasilo je hodnik naše škole. Iako je nekima došlo u napast posvojiti ove vesele zapteljance – razumijemo, neodoljivi su – većina je prolaznika samo blago pomazila ove vesele plišance i tako sačuvala sate i sate ljubavi uložene u svaki komadić pređe.
Što slijedi?
No, ne stajemo ovdje! Već smišljamo nova zapetljana čudesa koja ćete uskoro moći vidjeti (i, nadamo se, još više maziti).
Ostanite uz nas!
Tim zapetljanih priča
