IN MEMORIAM: Violeta Jazbec

Ovih se dana opraštamo od naše prijateljice, kolegice, profesorice, psihologinje… Teško je prihvatiti
istinu i još ju je teže izgovoriti: Prerano si otišla.
Ali, ostavila si trag koji je mnogo veći od vremena koje ti je bilo dano… u svim hodnicima naše škole, u
svim učionicama, u zbornici…
Znala si slušati. Znala si prepoznati ono što nije bilo izgovoreno. Znala si pronaći riječ koja ohrabruje,
pružiti ruku kada je teško i unijeti mir onda kada ga je nedostajalo.
Tvoja je vedrina bila tvoja snaga.
Znala si se nasmijati i onda kada nije bilo lako. Znala si svojim osmijehom olakšati težak dan, svojom
riječju smiriti napetost, a svojom prisutnošću učiniti da se ljudi osjećaju bolje.
I da, ono najveće što si davala ostaje u ljudima. Ostaju u učeniku kojemu si pomogla.
U kolegi kojemu si bila podrška. U roditelju kojemu si ulila povjerenje.
U prijateljici s kojom si dijelila i najsretnije, ali i najtužnije osjećaje.
Zato se danas ne opraštamo samo od psihologinje…
Opraštamo se od osobe koja je bila dio svakodnevice naše škole. Od osobe čiji ćemo glas očekivati u
hodniku, čiji ćemo osmijeh tražiti u prolazu, čiju ćemo prisutnost još dugo osjećati u onim malim,
običnim trenucima. I možda će nam upravo oni najviše nedostajati.
Nedostajat će nam tvoje „dobro jutro“, tvoj osmijeh, tvoja vedrina, tvoja riječ. Nedostajat će nam onaj
poznati osjećaj da si uvijek tu.
I zato tvoj odlazak ne želimo pamtiti samo po boli.
Pamtit ćemo te po životu. Po tvojoj vedrini. Po tvojoj dobroti. Po tvojoj ljudskosti.
Jer… bila si jedna od onih koji ne čekaju da se nešto dogodi.
Ti si pokretala. Gradila. Dizala.
Kažu da čovjek ne odlazi u potpunosti dok god živi u sjećanju drugih.
Ti ćeš, draga naša Violeta, zauvijek živjeti u našim uspomenama.
Počivaj u miru.